Prije sedam godina svijet kakav poznajemo se okrenuo naglavačke. Jedna osoba je pružila uvjerljive dokaze da nove tehnologije ne samo da olakšavaju komunikaciju među ljudima, već uključuju i stalni nadzor svih korisnika interneta. Naravno, neki od vas su pogodili da je riječ o misterioznom Edwardu Snowdenu, koji je krenuo protiv sistema govoreći svijetu istinu o specijalnim službama, posebno o SAD. Ali ko se u stvarnosti krije iza ove misteriozne ličnosti? Genije, borac za slobodu ili adept svjetske teorije zavjere?
Ko je Edvard Snouden?
Neću sada reći gdje je mali Edward rođen i odrastao. Snowdenovo porijeklo nije toliko važno, ali vrijedi znati da je rođen i odrastao u porodici sa dugom tradicijom kada je u pitanju rad za američku vladu. Njegov djed i otac bili su oficiri u Obalskoj straži, majka mu je bila službenica u državnom sudu u Marylandu, a starija sestra je još uvijek advokat u Federalnom pravosudnom centru (FJC).
Naravno, Edward je svoju budućnost morao povezati s javnom službom. Njegov djed je sanjao o tome, o tome se često razgovaralo u krugu porodice. Iako je nakon škole upisao fakultet u svom rodnom Merilendu, gde je studirao osnove računarstva, zanimao se za kompjutere i sajber bezbednost.
I sam je 2004. godine stupio u službu u američkoj vojsci i otišao u Irak, gdje su u to vrijeme bile vojne operacije. Ali misteriozna nesreća u kojoj je Snowden slomio obje noge natjerala ga je da se demobilizira. Iako se nikada nije vratio na studije, i nije završio fakultet. Najprije je radio kao zaštitar u nekim objektima Agencije za nacionalnu sigurnost, da bi ubrzo 2007. godine dobio poziciju specijaliste za kompjuterske sisteme u sjedištu CIA-e u Ženevi, a kasnije i u Japanu. Tu počinje prilično zanimljiva priča.
Snouden u specijalnim službama
Snowden je dobio posao u CIA-i učestvujući na specijalnim sajmovima poslova. Posao je dobio uglavnom zato što su ga već jako zanimale kompjuterske mreže i sajber prijetnje. Iako, ako se sjećate, nije imao posebno obrazovanje, ali je očigledno bio vrlo dobar specijalista, sudeći po njegovom kasnijem rastu karijere.
Karijera u CIA-i bila je posebno povezana s kompjuterskim mrežama i sajber prijetnjama. Iako je naveden samo kao sistem administrator. Kasnije je Edwardova karijera dobila zanimljiv nastavak. Četiri godine (4-2009), Snowden je bio raspoređen u NSA (Agencija za nacionalnu sigurnost) kao zaposlenik Della i Booz Allena. Tada je pomogao, između ostalog, u pripremi IT sistema za zaštitu od sajber hakovanja kineskih službi.
Nije sasvim jasno koje je zadatke Snowden obavljao tokom svog boravka u NSA, jer se njegova verzija događaja razlikuje od zvanične, što nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Fokusirajući se na ono što sam Snowden kaže, u NSA je bio odgovoran za analizu mrežne infrastrukture i stvaranje novih načina za prikupljanje podataka o korisnicima interneta i mobilnih telefona.
Edvard Snouden i borba protiv masovnog nadzora
U nekom trenutku svoje karijere, Snowden je primijetio da je pristup koji je omogućio za besprijekorno i neograničeno prikupljanje podataka poput fotografija, razgovora i telefonskih poziva gotovo bilo koga. Istaknuo je veliki potencijal ovog alata, u čijem je stvaranju i sam pomogao. Kao zaposlenik NSA, Edward je imao pristup povjerljivim dokumentima, uključujući obavještajni program PRISM, koji se bavio prisluškivanjem i prikupljanjem podataka o američkim građanima.
Najzanimljivije je da je program osmišljen da zaštiti Amerikance od ponavljanja napada 11. septembra. Međutim, Snowden je uvidio da se prikupljaju podaci ne samo o ljudima čije bi ponašanje moglo ukazivati na njihovu povezanost s terorizmom, već i o biznismenima, političarima (uključujući Angelu Merkel) i prije svega o običnim ljudima. Snowden je priznao da je mogao slušati telefonski razgovor Baracka Obame bez napuštanja kancelarije. Edward je shvatio da su čak i agenti NSA bili pod nadzorom. Svakog dana 3/4 američkog mrežnog saobraćaja prolazilo je kroz "ruke" agencije.
Snowden je prvobitno pokušao da iznese svoju etičku zabrinutost pred viši menadžment, ali oni nisu odgovorili na njegove komentare. Njegova želja da svijetu kaže istinu o NSA postala je jača kada je vidio kako agencija rukuje osjetljivim informacijama o ljudima. Sve je izgledalo posebno čudno na pozadini izjave direktora Obavještajne službe Jamesa Clappera, koji je uvjeravao američki Kongres da NSA ne prikuplja nikakve podatke o američkim građanima.
Tada je Snowden odlučio da djeluje. Prvo je napustio Dell i preselio se u Booz Allen. Svrha ovog poteza je bila jedna - da se povećaju njihove privilegije u pristupu tajnim dokumentima u svrhu njihove krađe i objavljivanja. Počela je prikupljati podatke u aprilu 2012. godine, a do maja 2013. ukrala je više od 1,7 miliona dokumenata. Istovremeno je kontaktirao novinare The Guardiana i The Washington Posta, kojima je dostavio informacije i dosijee koje je imao. U maju je uzeo mesec dana pauze i otišao u Hong Kong, gde je navodno išao da leči epilepsiju. U to vrijeme, američke dnevne novine počele su objavljivati seriju članaka zasnovanih na dokumentima koje im je dao Snowden.
Edward se, naravno, nikada nije vratio u svoju domovinu, u SAD. Ima tu i dosta zanimljivih stvari. Isprva se Edward namjeravao preseliti na Island kako bi dobio politički azil, ali iz nekog razloga nije odletio. Sledeće se dogodilo ono najčudnije. SAD su tražile od Hong Konga da izruči Snowdena, ali je odbijeno. Nakon toga, pasoš mu je poništen, a vlastima Hong Konga nagovještavane su moguće nevolje.
Snouden se misteriozno pojavljuje u avionu koji leti za Moskvu. Postoje dvije verzije ovakvog razvoja događaja. Prema jednom od njih, Edward je donio ovu odluku, shvativši da bi Rusija na svaki mogući način željela da iznervira američke vlasti, dobivši pristup vrijednim dokumentima. Druga verzija je u duhu špijunskih filmova. Neki nepotvrđeni izvori su tvrdili da je FSB uspeo da kidnapuje Amerikanca i dovede ga u Moskvu, organizujući jednodnevnu sedeću akciju u Šeremetjevu. Naravno, sada su specijalne službe Rusije imale ne samo dokumente, već i sam izvor informacija. Sjećamo se da je kasnije Snowden govorio samo iz Moskve, a ne preko američkih masovnih medija. Prije je sve bilo drugačije.
Od The Guardiana je svijet saznao da NSA vodi telefonske evidencije i Amerikanaca i Evropljana, te da te podatke direktno dijele telekomunikacione kompanije kao što je Verizon. Sljedeći članci govorili su o postojanju programa PRISM, koji prima informacije o akcijama korisnika na mreži, a u kojima su učestvovali Facebook, Google, Microsoft і Apple.
Snowdenovi podaci jasno su pokazali da NSA također sarađuje s drugim obavještajnim agencijama, omogućavajući agenciji da prati ljude širom svijeta, bez obzira na njihovu nacionalnost ili lokaciju. Prikupljanjem metapodataka (na kojima je Snowden također radio), bilo je moguće dodijeliti mrežnu aktivnost određenoj osobi u stvarnom svijetu, i daljinski hakirati njihov kompjuter, kradući datoteke ili snimajući ljude pomoću ugrađene kamere i mikrofona.
Štaviše, zahvaljujući projektu Politerain, internet se može koristiti kao oružje. Inače, specijalne službe Rusije su to iskoristile prilično efikasno. Dovoljno je spomenuti virus Petya, farme botova u Skolkovu i sajber napade na institucije američke i europske vlade kao neke od primjera upotrebe informacijskog oružja.
Film o Snowdenu ne otkriva cijelu poentu
Informacije koje je iznio Edward Snowden potresle su ne samo javno mnijenje, već i intelektualne umove mnogih zemalja širom svijeta. U trenu je zauvijek nestala iluzija anonimnosti na internetu, kao i povjerenje u državne institucije. Snowden je očigledno postao neprijatelj broj 1 vlade Sjedinjenih Država.
Uprkos činjenici da su ljudi u mnogim zemljama organizovali marševe u znak podrške njegovim akcijama, nijedna od zemalja (uključujući Ukrajinu) nije želela da mu da azil iz straha od gneva Sjedinjenih Država. Samo mu je Rusija dala azil, ali samo pod uslovom da se odrekne daljeg doušničkog djelovanja. Iako je, možda, bilo i drugih motiva.
Od tada je prošlo sedam dugih godina tokom kojih su imali vremena da snime dokumentarni film "Građanin četiri: Snoudenova istina" o Snoudenovim podvizima. A sam Edvard je čak uspeo da objavi knjigu pod nazivom "Nezavisno pamćenje".
Film vrlo dobro pokazuje kako je Snowden uspio doći do takvih povjerljivih informacija i uzeti ih zaobilazeći sigurnosni sistem. Na primjer, Snowden je nekim ljudima podijelio Rubikove kocke uz prisluškivanje, a zatim im je izvadio memorijsku karticu bez izazivanja sumnje. To pokazuje da je mnogo lakše "hakovati" ljude nego digitalni sigurnosni sistem.
Također, ovaj film govori o nekoliko važnih aspekata cijele ove priče. Iako je američki žalbeni sud presudio da prikupljanje podataka NSA nije u skladu s Patriotskim zakonom, kojim je osnovana agencija, njeni programi, poput PRISM-a, nastavljaju raditi bez ikakvih ograničenja.
Istovremeno, film nije posebno dobro otkrio suštinu imidža Edwarda Snowdena, koji nije otkrio detalje njegovog rada u NSA. Ali ljubitelji "teorija zavere" su se zabavili i srećno uronili u svet špijunaže.
Kakva budućnost čeka Snoudena i... nas?
Znajući visoku cijenu koju je Snowden platio za svoju hrabrost, tužno je vidjeti posljedice njegove žrtve. U nedostatku značajnije kolektivne reakcije naroda, vremenom se činjenica da nas vlade špijuniraju iz nečeg nečuvenog pretvorila u nešto normalno u javnoj svijesti.
Osobno me to podsjeća na situaciju s Panamskim papirima, u kojoj se pokazalo da najmoćniji ljudi svijeta izbjegavaju plaćanje poreza, nakon čega niko od njih nije snosio nikakve posljedice. Dalje, vrijedi spomenuti skandal Cambridge Analytica, u kojem su podaci korisnika korišteni za političke igre. Štaviše, CIA, FSB i druge tajne službe svijeta nastavljaju prikupljati informacije o korisnicima, a ne postoji takva sila koja ih može zaustaviti.
Edward Snowden je, inače, također nedavno upozorio da će vlade htjeti iskoristiti prednost epidemije COVID-19 kako bi špijunske alate za praćenje građana podigle na još viši nivo. Naravno, sve je to pod izgovorom njihove zaštite. Mnogo puta sam govorio o svojoj zabrinutosti u vezi sa ovim metodama. Kako se ispostavilo, nakon nekog vremena, kao što vidite, to se pokazalo tačnim, jer se implementacija ovakvih alata događa pred našim očima. U istoj Evropi i SAD, a nismo daleko dogurali po pitanju karantina.
Iz ove istorije treba da izvučemo neke važne lekcije i izvučemo prave zaključke. Znajući da nismo zaštićeni velom anonimnosti na internetu i da su državni organi veoma zainteresovani da znaju sve o tome šta radimo i kakvi su naši stavovi o određenim događajima ili pojavama. Treba shvatiti da namjere bilo kakvih državnih organa prema nama nikako ne bi trebalo da budu dobre. Prošlo je sedam dugih godina od objavljivanja podataka NSA. Za to vrijeme i Sjedinjene Države i druge nacije mogle su stvoriti program daleko invazivniji od PRISM-a, o kojem jednostavno ne možemo ništa znati.
S obzirom na to da iz ove istorije nismo izvukli prave lekcije za društvo, bojim se da bi posljedice sada mogle biti još prijeteće. Pod plaštom borbe protiv korona virusa, specijalne službe mnogih zemalja mogu ne samo da prate razgovore i prepisku, već i poslovne kontakte i kretanja. A ovo je mnogo strašnije. Oštri totalitarni režim sa potpunom kontrolom nad čovječanstvom može se nazirati na horizontu. Ali iz nekog razloga sam siguran da bi se svakog trenutka mogao pojaviti još jedan Snowden i tada ćemo saznati sve detalje.